Crna Gora je domaćin Samita EU-Zapadni Balkan i veliki dio razgovora razumljivo je usmjeren na reforme, ključne korake u procesu pristupanja i napredak ka članstvu. Ovo jesu važne teme. Međutim, građani ne žive izvještaje o napretku. Oni žive to da li su rijeke čiste, da li se otpad odvaja, da li se zagađenje smanjuje, da li institucije funkcionišu i da li javne investicije donose konkretna poboljšanja njihovog kvaliteta života.
Crna Gora je ostvarila napredak u usklađivanju zakonodavstva sa evropskim standardima. Ipak, najveći izazov danas više nije zakonodavstvo već njegova primjena. Upravo o tome treba razgovarati.
Upravljanje otpadom je dobar primjer. Danas najveći dio komunalnog otpada u Crnoj Gori i dalje završava na deponijama. Odvojeno sakupljanje otpada je ograničeno, mjere prevencije nastanka otpada su nedovoljno razvijene, a lokalnim samoupravama često nedostaju finansijski i tehnički kapaciteti potrebni da sprovedu tranziciju koja se od njih očekuje. Ali možda najvažnije pitanje nije da li se Crna Gora suočava sa izazovima. Svaka država ima izazove. Mnogo važnije pitanje jeste da li stvaramo prave podsticaje i investicije kako bismo te izazove prevazišli.
Širom Evrope raste svijest da se ciljevi klimatske politike i cirkularne ekonomije ne mogu ostvariti oslanjanjem samo na reciklažu. Fokus se sve više pomjera ka prevenciji nastanka otpada, ponovnoj upotrebi, popravci proizvoda, kompostiranju i kvalitetnom odvojenom sakupljanju otpada. Evropska komisija razmatra stroža ograničenja za odlaganje otpada na deponijama, strože zahtjeve za predtretman otpada, minimalne naknade za deponovanje i širu primjenu sistema „plati koliko baciš“. Ove mjere odražavaju jednostavan princip: ako želimo drugačije rezultate, moramo promijeniti ekonomske podsticaje koji oblikuju ponašanje.
Predugo je samo odlaganje otpada bilo najjeftinije i najjednostavnije rješenje širom Evrope. Sve je jasnije da se ciljevi cirkularne ekonomije ne mogu ostvariti samo postavljanjem ciljeva. Ekonomski signali moraju podržati prevenciju, ponovnu upotrebu, popravku, reciklažu i kompostiranje. Ova lekcija nije važna samo za Crnu Goru, već i za sam proces proširenja.
Uspjeh evropskih integracija ne bi trebalo mjeriti isključivo brojem zakona prenesenih u nacionalno zakonodavstvo. Trebalo bi ga mjeriti čistijim zajednicama, manjim emisijama, otpornijim lokalnim ekonomijama i boljim kvalitetom života građana.
Istovremeno, Evropa sve više prepoznaje smanjenje emisija metana kao klimatski prioritet. Ovo je posebno važno za Crnu Goru. Organski otpad čini značajan dio našeg komunalnog otpada, a i dalje nemamo adekvatno razvijenu infrastrukturu za kompostiranje. Kao posljedica toga, gube se vrijedni resursi, dok se na deponijama i dalje stvaraju emisije metana koje je moguće izbjeći.
Ako su klimatske akcije zaista prioritet, zar ne bi trebalo da prvo ulažemo u sprječavanje nastanka tih emisija?
To nas dovodi do šire rasprave o strateškim izborima. Crna Gora trenutno razmatra ulaganja u spalionicu otpada. Ovu raspravu ne bi trebalo svoditi na pitanje da li smo za ili protiv određene tehnologije. Mnogo važnije pitanje jeste kakvu budućnost pokušavamo da izgradimo. Da li ulažemo u sisteme koji će dugoročno smanjivati nastanak otpada ili u sisteme kojima je potreban stalan dotok otpada kako bi ostali ekonomski održivi? Da li dajemo prednost sprječavanju emisija, posebno emisija metana, ili se fokusiramo na upravljanje otpadom tek nakon što je nastao?
Ovo nijesu samo tehnička pitanja. Ovo su pitanja vizije. Jer svaka velika investicija određuje pravac tranzicije.
Za Crnu Goru, proces pristupanja Evropskoj uniji ostaje najvažniji pokretač napretka i reformi u oblasti zaštite životne sredine. Ciljevi su jasni i u velikoj mjeri zajednički. Izazov je sada da osiguramo da su njihova primjena, investicije i podsticaji usklađeni sa njima. Na koncu svega, evropske integracije su partnerstvo. Crna Gora ima svoje obaveze. Moramo unaprijediti primjenu propisa, strateški ulagati i ubrzati napredak. Ali i Evropa ima odgovornost da osigura da zemlje kandidati imaju kapacitete i podršku da sprovedu tranziciju kakvu zagovara. Zato bi razgovor trebalo da prevaziđe pitanje da li Crna Gora napreduje dovoljno brzo. Umjesto toga, trebalo bi da postavimo nekoliko važnih strateških pitanja:
Ako je smanjenje emisija metana klimatski prioritet, ulažemo li dovoljno u upravljanje organskim otpadom?
Ako se prevencija nalazi na vrhu hijerarhije upravljanja otpadom, ulažemo li dovoljno u prevenciju?
Ako je cirkularna ekonomija naša zajednička vizija, stvaramo li podsticaje koji cirkularna rješenja čine najjednostavnijim i najpristupačnijim izborom?
I na kraju: da li donosimo strateške odluke ka tranziciji koju gradimo?