Postoji period u životu svih nas kada duboko osjetimo da je potreba za promjenom nužna. Vrijeme koje je gomilalo iskustvo da kao društvo i kao pojednci radimo nešto krivo, nešto što nije pravedno progovori buntom iz tebe. Tada želiš da istupis, napraviš zaokret i povučes stvari ka svjetloj strani. Jednostavno – kreneš od sebe.

Moje iskustvo sa zero waste stilom života je počelo prije nekoliko mjeseci, tačnije u januaru. Međutim, korijeni mog interesovanja sežu mnogo dalje u prošlost a negdje ih vezujem za period kada sam upisala magistarske studije na programu Održivost i Menadžment Kvaliteta. Iako je tokom mog života ekološka svijest uvijek bila prisutna, pravu inspiraciju za prelazak na život bez otpada (ili, barem, da svejsno minimiziram moj otpad na najefikasniji stepen) dobila sam slušajući govor Lauren Singer na jednoj od TED konferencija. Lauren Singer je mlada preduzetnica, ekološka aktivistkinja i blogerka koja putem svoj bloga detaljno opisuje svoje iskustvo sa zero waste životnim stilom. Sav otpad koji proizvede tokom jedne godine može stati u malu staklenu teglu. Inpirisana njenim iskustvom, odlučila sam pokušati živjeti na taj način bar nedelju dana. Bio je to izazov za mene.

    Idućeg dana, korišćenje četkice za zube i kosu napravljene od bambusa, dugotrajne platnene kese, metalne flašice za vodu, samo su neke od brojnih stvari koje sam polako počela uvoditi u svoju svakodnevnicu.  Međutim, pravo iskušenje i pravi test moje riješenosti da pratim ovaj koncept uslijedio je odlaskom u samoposlugu. Sa obzirom da sam veliki ljubitelj voća i povrća, svaka kupovina značila bi povratak kući sa bar par plastičnih kesa koje, ne znajući šta sa njima da radim, skladištim – kao i većina nas, u posebnu fioku za kese. Obilazeći sektor za voće i povrće, shvatila sam da će se moj jednonedjeljni eksperiment završiti već drugi dan. Sve do tada nisam posmatrala ambalaže kao izvor često bespotrebnog otpada, već kao nužnu i logičnu zaštitu proizvoda – sada je sve ovo počelo da mi smeta. Morala sam pronađem način. Po izlasku iz samoposluge otišla sam do metražne radnje i kupila tkaninu od koje sam napravila vrećice za voće i povrće. Vrativši se u istu samoposlugu, koristeći tek napravljene vrećice, moja prva zero waste trgovina se završila uspješno, a i uslijedile su pozitivne reakcije i pohvale od strane zaposlenih, što me je dodano motivisalo da nastavim ovim putem. I tako dan za danom, nailazila sam na nove prepreke i smisljala nove načine da im „doskočim“.

 

Vrijeme je prolazilo, nedelje su se nizale. Danas je zero waste dio mog života. Iako ne živim 100 % zero waste, trudim se da svjesno smanjim otpad koji proizvodim tako što, na primjer, ne kupujem vodu u plastičnim bocama, već koristim aluminijsku bocu koju uvijek nosim sa sobom. Zatim, hranu kao što su orašasti plodovi i žitarice kupujem na mjeru koristeći papirne kese ili vrećice koje sam ručno napravila. Izbjegavam kupovati proizvode upakovane u plastičnoj ambalaži, već isključivo u staklenoj (staklo je prirodni materijal i može se 100 % reciklirati, ne gubeći pritom svoj kvalitet). Zatim, sama pravim kozmetičke proizvode kao što su stik i losioni za tijelo. Prirodni su, ne sadrže hemikalije koje se mogu naći u kupovnim proizvodima i nisu upakovani u plastičnoj ambalaži koja, nakon upotrebe, završi u želucu kita ili neke druge morske životinje. Umjesto plastičnih četkica za zube i kosu, koristim isključivo četkice napravljene od bambusa. Bambus je ,takođe, održivi materijal sa potencijalom za rast i do 20 puta bržim od konvencijalnog drveća.

 

 

         Ovo je samo nekoliko primjera mog dosadašnjeg zero waste života. Iako, na samom početku, primjena ovog životnog stila nije bila jednostavna, sada je već dio mog svakodnevnog života. A benefiti su mnogobrojni; kako duhovni tako i materijalni. Potrebno je samo početi i vjerovati da kao pojedinac možeš dosta toga promijeniti. Zato bih željela ovaj tekst završiti divnom izrekom čuvenog indijskog vođe Mahatma Gandija “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu”. Moć promjene se krije u svakom pojedincu. Nažalost, ekološko stanje u kome se naša planeta nalazi danas je kritično. I to stanje postaje gore iz dana u dan. Ekstremne klimatske promjene, globalno otopljavanje, sve manja količina prirodnih resursa, ekološke katastrofe, “plastični okeani”, zagađenje vazduha, samo su neki od primjera alarmantnog stanja planete Zemlje. Međutim, njeno stanje, pa i njen opstanak je u rukama svakog pojedinca. Zato treba ozbiljno da shvatimo koliko je važno da smanjimo svoj lični uticaj na prirodu.  Na nama je da izabremo da li ćemo biti pasivni posmatrač ili aktivni igrač.

 

Adelina Arović